Opatijska rivijera mjesto je koje su za sebe izabrali bogovi koji su prema predajama slavenske mitologije obitavali na obroncima Učke, po svojoj su je mjeri gradili kraljevi i carevi krajem 19. stoljeća, a danas svakom svom gostu ovo područje nudi božanske ljepote i kraljevski tretman. Svoje ime rivijera je dobila prema Opatiji, gradu koji je stvorio moderni europski turizam, i koji već više od 170 godina nosi titulu jedne od najelitnijih mediteranskih destinacija.

Sve je započelo u Villi Angiolini još 1844. godine, kada ju je riječki patricij Iginio Scarpa izgradio u čast svoje žene, da bi vrlo brzo postala traženim odredištem plemića među kojima su bili i carica Marija Ana i ban Josip Jelačić. Danas je vila, smještena usred najljepšeg opatijskog parka, otvorena javnosti, jer u njoj djeluje Hrvatski muzej turizma čiji izlošci evociraju uspomene na rane dane hrvatskog turističkog procvata i nerijetko je prva stanica u turističkom upoznavanju Rivijere. Uz Angiolinu, Hrvatski muzej turizma djeluje u još dva atraktivna prostora – Švicarsku kuću smještenu u samom srcu parka i okruženu mirom i zelenilom, te Umjetnički paviljon Juraj Šporer kao izložbeni prostor za najveća imena hrvatske umjetnosti.

No, povijest turizma Opatijske rivijere ne nalazi se samo u muzejima, već i na dohvat ruke svakog njenog posjetitelja. Iskoristite priliku upoznavanja s tom vrijednom tradicijom – prošećite obalnom šetnicom kojom su nekad kročile noge cara Franje Josipa po kojemu „lungomare“ nosi ime, kušajte u kavanama slastice kakve su se nekad posluživale samo u Opatiji i na bečkom dvoru, dočekajte izlazak sunca uz miris lovora i šum mora koji su zauvijek spojili mnoga zaljubljena srca...

Sedamnaest desetljeća turizma na ovom području jamac su kvalitete usluge, jer brojne obitelji generacijama odgajaju najbolje turističke djelatnike koje gost može zaželjeti, i svoja znanja prenose „s koljena na koljeno“. Hotelijerstvo Opatijske rivijere, stvoreno davne 1884. godine izgradnjom „Kvarnera“, prvog hotela na Jadranu, i danas njeguje taj pristup „stare škole“ koji uvijek stavlja gosta na prvo mjesto, stoga ne iznenađuje da joj se mnogi posjetitelji uvijek iznova vraćaju, stvorivši u njoj svoj „drugi dom“.